Jelena Halec Hadjikan (1919. – 1992.)

Jelena Halec rođena je 1919. godine u međimurskom selu Goričan u višečlanoj porodici uglednog privrednika. S osamnaest godina napušta zavičaj sa suprugom Antunom Hadjikanom i dolazi u Zagreb 1937. godine, gdje se zapošljava kao fabrička radnica. Zaprepašćena bijedom proleterskog života, priklonila se komunističkim idealima pravednog i egalitarnog društva.

Kćer Olgu dobila je 1938. godine. Nakon daktilografskog kursa zapošljava se kao činovnica u Higijenskom zavodu. Ubrzo se povezala s oslobodilačkim pokretom i sve do 1944. godine krišom je slala lijekove, medicinski pribor, pa čak i rendgen-aparate, partizanima. Pritom je rizikovala sopstveni život, kao i živote članova svoje porodice.

U KPJ je primljena 1942. godine. Nakon provale u ministarstvu, Jelena Hadjikan, kao trudnica, odlazi u partizane gdje je krajem 1944. godine rodila sina Slobodana. Ne krijući razočarenje zbog brojnih karijerista i poltrona koje je upoznala među partizanskim vođama, još je u ratu zaključila „da ti ljudi nikada neće izgraditi pravi socijalizam“. Upravo zbog tog razočarenja, Jelena Hadjikan se javno opredijelila za Rezoluciju Informbiroa u ljeto 1948. godine. Nakon toga, izbačena je iz Partije, razriješena dužnosti odbornika, otpuštena s posla te zajedno s porodicom izbačena iz stana na Šalati.

Uhapšena je 2. novembra 1948. godine i nakon devet mjeseci provedenih u istražnom zatvoru, uglavnom u samici, osuđena je na dvije godine „administrativne kazne“. U avgustu 1949. godine, vagonom za stoku, takozvanim furgonom, dolazi u Beograd odakle je s grupom političkih zatvorenica premještaju u Ramski rit. U ovom močvarnom podunavskom kraju zatvorenice su danonoćno kopale kanale za navodnjavanje, ali je, zbog snažnog vjetra i blata, njihov posao bio uzaludan i, uglavnom, besmislen. Jelena je bila izložena fizičkom nasilju uprave i drugih zatvorenica jer nije odustajala od svog uvjerenja u opravdanost kritika na račun Tita i KPJ.

U martu 1950. godine, s prvom grupom zatvorenica, u pratnji isljednice Marije Zelić, prebačena je u ženski logor na Grguru, a potom na Goli otok. Bila je neprestano izložena „bojkotu“ zatvorenica, beskrajnom nizu sramoćenja, ponižavanja, kažnjavanja, pranja mozga i fizičkog iscrpljivanja, jer nije poštovala zahtjeve uprave za „revidiranjem stava“ i jer nije mogla, niti htjela, tući ostale zatvorenice. Većina žena u knjizi „Ženski logor na Golom otoku“ svjedoči kako je Jelena Hadjikan bila podvrgnuta najvećem teroru, ali i da je izazivala opšte poštovanje, kao oličenje komunističke pravdoljubivosti i dosljednosti.

I nakon puštanja na slobodu, 3. januara 1953. godine, nakon četiri i po godine zatvora i logora, Jelena Hadjikan nije bila slobodna ni mirna građanka. Zbog svog dosijea političke zatvorenice (od 42 strane), promijenila je posao kod trinaest zagrebačkih poduzeća. Saradnici Udbe, a kasnije SUP-a, pratili su svaki njen korak, zatvarali je za vrijeme posjeta važnih političara Zagrebu, a ucjenama su prijetili i njenoj djeci, Slobodanu i Olgi, koji su, na kraju, emigrirali u Kanadu. Do kraja života Jelena je patila od psihičkih problema i poremećaja, a najbolje se osjećala u prirodi, u kućici u vinogorju oko Sesveta. U intervjuu beogradskom novinaru Jovanu Petričeviću krajem 1980-ih, izjavila je: „Bila sam 1948. ono što ću biti do kraja svog života – komunist.“

* Tekst preuzet sa web stranice umjetničkog projekta „Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete“. Zahvaljujemo autorki i koordinatorki projekta Andreji Kulunčić i njenim saradnicama na ustupljenom materijalu.