Goli otok – jugoslovenska javna tajna

Jugoslovenska tajna policija zabranjivala je logorašima koji su izlazili na slobodu da govore o Golom otoku i svojim isku­stvima u logoru. Logoraši su prije izlaska na slobodu morali potpisati tzv. “obavezu”, kojom garantuju da će ćutati o događajima u logoru pod prijetnjom ponovnog zatvaranja. Povratnici na slobodu uglavnom su razgovarali o Golom otoku samo sa ljudima od najvećeg povjerenja. Tako je Goli otok dugo bio jugoslovenska javna tajna. Tema obračuna sa Staljinovim pristalicama prvo se počela probijati kroz knji­ževnost još krajem šezdesetih godina, romanom Dragoslava Mihailovića „Kad su cvetale tikve“. Nakon Titove smrti, 1980. godine, objavljene su desetine romana (Isaković, Hofman, Selenić, Mihailović) koji su se temeljili na svjedočanstvima bivših logoraša koji su u godinama postupne liberalizacije društva otvorili ovu temu. U isto vrijeme, javljali su se jako šturi i zakašnjeli odjeci sužbene istoriografije, kao i apologije ljudi iz aparata državne bezbjednosti iz vremena sukoba Tito – Staljin, koji su opravdavali postojanje logora za internaciju tvrdeći da bi “bez Golog otoka cijela Jugoslavija postala Goli otok”. Početkom osamdesetih godina 20. vijeka, represija i nasilje iz tog doba postali su i tema igranih filmova, među kojima se po popularnosti izdvajaju “Balkanski špijun” i “Otac na službenom putu”. Pojavljivanje filmova, svjedočanstava i takozvane “književnosti Golog otoka” snažno je djelovalo na jugoslovensko društvo koje se već suočavalo sa krizom. Uprkos istorijskom kontekstu nastanka logora, saznanja o mučenjima na Golom otoku i surovom represivnom aparatu dodatno su razočarala brojne ljude i doprinijela rastućoj krizi povjerenja u jugoslovenski komunistički poredak. No, usljed raspada Jugoslavije logor je ostao neistražena tema i ne previše interesantna zaostavština bivše zajednice novim državama nasljednicama.