Istorijski kontekst nastanka logora na Golom otoku

Komunistička Jugoslavija bila je jedna od najodanijih sljed­benica Sovjetskog Saveza u godinama po završetku Drugog svjetskog rata. Jugoslovenski komunisti su se trudili da kopi­raju sovjetske modele u politici, kulturi, ekonomiji, sudstvu, kao i na mnogim drugim poljima. Staljinove slike bile su uobičajen prizor u raznim državnim institucijama, a bezgra­nično veličanje Sovjetskog Saveza i njegovog vođe ispu­njavalo je javni prostor. No, istovremeno su jugoslovenski komunisti bili vođeni uvjerenjem da moraju jačati svoju regi­onalnu ulogu i širiti komunizam izvan granica Jugoslavije. Takva politika dovela ih je u sukob sa Sovjetskim Savezom, kojem nijesu odgovarale jugoslovenske samostalne akcije u Grčkoj, Bugarskoj i Albaniji. Dana 28. juna 1948. godine, Sovjeti su objavili Rezoluciju Informbiroa sa ciljem pritiska na Jugoslaviju i smjenjivanja tadašnjeg rukovodstva, ali do pada vrha Komunističke partije nije došlo. Kako je do tada sukob bio tajan, objava Rezolucije Informbiroa izazvala je šok među građanima zemlje. Nakon tri godine intenzivne staljinizacije Jugoslavije, bilo je teško prihvatiti činjenicu da Sovjetski Savez i Staljin više nijesu prijatelji. Sovjeti su nakon toga izolovali Jugoslaviju, ekonomski i diplomatski, a bilo je čak i naznaka vojne intervencije. Istovremeno, u zemlji su se počeli pojavljivati ibeovci – pristalice Sovjetskog Saveza, ali i ljudi zbunjeni novonastalom političkom situacijom. Pola godine nakon objave Rezolucije Informbiroa, kada je postalo jasno da pomirenja sa Sovjetskim Savezom neće biti i da se može očekivati samo dalje pogoršanje odnosa, jugoslovenski komunisti su krenuli u obračun sa stvarnom i potencijalnom opozicijom u svojim redovima i započeli organizaciju logorskog i zatvorskog sistema za zatvaranje ibeovaca, od kojih je najveći bio logor na Golom otoku, osnovan u julu 1949. godine.

Brojna ostrva širom svijeta služila su u prošlosti za zatva­ranje političkih protivnika. Izolovano jadransko ostrvo, smješteno daleko od istočnih granica zemlje, nametnulo se jugoslovenskoj tajnoj policiji koja se u to vrijeme zvala Uprava državne bezbjednosti (UDBA), kao logično rješenje za izolaciju stvarnih i navodnih Staljinovih pristalica. Naime, na ostrvu nije bilo pitke vode, pogodnog tla i klime, pa nije bilo naseljeno niti je bilo prikladno za razvoj poljoprivrede, osim za povremeni ribolov i ovčarstvo. Uprkos tome što se nalazi u relativno gusto naseljenom dijelu Jadrana i ima površinu od 4,54 km2, Goli otok ostao je pust. Najveći dio nije zaštićen od čestih udara jake bure, ali jeste, i to samo djelimično, jedan dio njegove jugozapadne obale. Upravo na tom manjem dijelu postojao je prirodni pristup ostrvu, gdje je prilikom izgradnje logora nikla luka. Ostatak nepri­stupačne obale, posebno sjevernu i istočnu stranu ostrva, karakterišu nizovi klisura visokih oko 200 metara i dugih oko 4 km. Najviši vrh ostrva je Glavina (227 m), dok okolna dubina mora seže i do 30 metara, a najveća je izmjerena pod istočnom obalom – čak 103 metra. Ove karakteristike činile su ostrvo prirodno izolovanim.

Geološka građa, u kojoj dominiraju stijene krečnjaka ponajviše je uticala na nepostojanje izvora vode ili stalnih površinskih tokova na ostrvu, pa je usljed toga i ostrvska vegetacija ostala siromašna. Kamene obronke tek spora­dično prekrivaju suvi travnjaci. Na jugozapadnom dijelu Golog otoka, koji je nešto zaštićeniji od udara vjetra, nakon osnivanja logora započeto je pošumljavanje i te površine danas predstavljaju jedini “zeleni” deo ostrva.
I sama klima ostrva sugerisala je da je Goli otok pogodan za logor ovog tipa. Prema klasifikacijama, ostrvom dominira umjereno topla i vlažna klima sa vrućim ljetom. Zimi su vrlo česti udari bure brzine do 150 km/h, kada temperatura pada ispod -8 °C.

Kada se u obzir uzmu sve navedene geografske odrednice, Goli otok je bio pogodno mjesto za osnivanje logora, a surovi klimatski uslovi urezaće se u sjećanja logoraša kao jedna od glavnih karakteristika logora.