Eva Grlić (1920. – 2008.)

Eva Grlić rođena je 1920. u Budimpešti u sefardsko-aškenaskoj porodici. Od brojne porodice holokaust su preživjele samo ona, kći Vesna Domany te očev brat Moše Izrael. S obzirom na to da je u partizanima djelovala kao politička radnica, uređivala biltene i radila u redakcijama novina Glasilo AFŽ-a za Slavoniju, Vjesnik i Naprijed, nakon rata zaposlila se kao novinarka u redakciji zagrebačkog lista Naprijed. Tu je upoznala Danka Grlića s kojim se vjenčala 1946., a iduće godina rodila je sina Rajka. U vrijeme raskola sa Sovjetskim Savezom, Danko Grlić je uhapšen i zatvoren na Golom otoku. Uskoro nakon toga uhapšena je i Eva, i to u dva navrata. U prvom oduzet im je stan, a Evu su pustili iz zatvora nakon osam mjeseci. Izgubila je posao, postala beskućnica, kći Vesna završila je u dječjem domu, dok su brigu o dvogodišnjem Rajku preuzeli stric i prabaka. Nakon što joj je suprug pušten na slobodu, Eva je ponovno uhapšena zbog jedne rečenice kojom je izrazila nezadovoljstvo, pa je osuđena na zatvor na Golom otoku, gdje je provela dvije godine.

Prema Udbinoj evidenciji u ženskim logorima na Golom i Sv. Grguru boravila je od 5. maja 1949. do 30. januara 1953. Godine. Kao što je napisala u knjizi Sjećanja, na robiji je osim 16 zubi izgubila i svaku nadu u sistem u koji je kao mlada vjerovala. Do penzije je radila u fabrici Katran, prvo kao obična radnica, a potom kao sekretarica i urednica fabričkih novina. U penziji je prevodila s njemačkog i mađarskog jezika, pisala priče te objavila knjigu memoara Sjećanja (1997.), te knjigu priča Putnik za Krakov i druge priče (2002.).

(…) poslije golootočkog iskustva izgubila sam upravo samopouzdanje. Bila sam preplašena. Bojala sam se glasno i necenzurirano izreći svoju misao živeći u uvjerenju da će svaka moja riječ biti dojavljena tamo gdje ne treba. Još i sada imam fiksnu ideju da se sve što govorim, uvijek i svugdje prisluškuje… Strah međutim više i nije nešto svjesno, on se vremenom uvlači u podsvijest i postaje teško izbrisiv… Takav strah međutim može biti i izgovor za bilo koji smjeliji i ljudskiji postupak(Sjećanja 1997: 275)

* Tekst preuzet sa web stranice umjetničkog projekta „Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete“. Zahvaljujemo autorki i koordinatorki projekta Andreji Kulunčić i njenim saradnicama na ustupljenom materijalu.