Goli otok u savremenoj hrvatskoj kulturi sjećanja

Goli otok predstavlja jedno od istorijskih i simbolički najvaž­nijih mjesta u savremenoj istoriji Hrvatske. Negostoljubivo ostrvo ispod Velebita obilježeno je kao centralno mjesto represije jugoslovenskog komunističkog režima nad neisto­mišljenicima. No, uprkos njegovoj istorijskoj i simboličkoj važnosti, na postojanje nekadašnjeg logora, kasnije zatvora, danas upućuju tek devastirani objekti u ruševinama, koji propadaju u ostrvskom kamenjaru. Pažljiviji posjetioci na ostrvu će uočiti i nekoliko informativnih ploča, odnosno spomen-ploča posvećenih žrtvama, kao i turističko-ugosti­teljske sadržaje vrlo upitne primjerenosti. O muzejsko-obra­zovnoj ustanovi, koja bi na osnovu profesionalnih naučno-istraživačkih, muzejsko-didaktičkih i pedagoških standarda tematizovala Goli otok, može se u ovom trenutku samo sanjati.

Devastacija prostora nekadašnjeg logora, kasnije zatvora, nužno ilustruje odnos hrvatske države i hrvatskog društva prema Golom otoku i njegovim žrtvama. Goli otok i njegove žrtve danas su samo jedna u nizu sporednih tema u kulturi sjećanja, ostavljenih na brigu malobrojnim entuzijastima koje najčešće porodična istorija veže uz bolnu temu. S obzirom na važnost tematizovanja diktatura u izgradnji demokratske političke kulture, kao i na istaknutu ulogu komunističke represije u kulturi sjećanja većine savremenih postkomuni­stičkih društava u Evropi, postavlja se pitanje zašto je to tako. Razlozi skromne vidljivosti Golog otoka u hrvatskoj kulturi sjećanja su višebrojni. Govoreći o marginalnoj zastupljenosti teme Golog otoka i rijetkim iskazivanjem empatije prema žrtvama, treba za početak reći da ambivalentan odnos prema žrtvama logora za prevaspitanje datira još iz perioda soci­jalističke Jugoslavije. Kombinacija neznanja o okolnostima hapšenja, deportaciji i uslovima boravka zatvorenika na Golom otoku s jedne strane, te straha od sovjetske invazije i njenih posljedica s druge strane, rezultirala je sumnjičavim pitanjima koja i danas oblikuju javno mišljenje o ovoj temi. Neka od tih pitanja su: jesu li na Golom otoku bili politički zatvorenici ili pak obični kriminalci? Ako su bili politički zatvo­renici, jesu li oni zaista bili vatreni Staljinovi pobornici? Ako su bili staljinisti, šta se drugo uopšte moglo i učiniti osim da budu internirani na izolovano mjesto? Ako nijesu bili stalji­nisti, kako su se uopšte našli u situaciji da budu uhapšeni i internirani?

Činjenica je da su neki od logoraša na Golom otoku bili vatrene pristalice Staljina, što komplikuje situaciju sa prizna­vanjem statusa žrtve i onim zatvorenicima koji su na Golom otoku završili samo zato što ih je neko zlonamjerno prokazao kao navodne pristalice Rezolucije Informbiroa. Političke elite komunističke Jugoslavije nastojale su da prikriju, odnosno opravdaju političku represiju nad oponentima, što djelimično objašnjava ambivalentan odnos prema Golom otoku u soci­jalističkoj Jugoslaviji. Ćutanje, proizvoljna konstrukcija oprav­danja i blaćenje političkih protivnika legitimne su strategije u svakoj diktaturi.

Građevina na Golom otoku 2018.

Autor fotografije: dr Boris Stamenić

Poslije zatvaranja zatvora i odlaska posljednjih zatvorenika krajem osamdesetih godina 20. vijeka, planirana je izgradnja turističkog naselja na ostrvu. Te planove za razvoj turizma prekinuo je početak rata u Hrvatskoj 1991. godine. Iako su bili izvan područja zahvaćenog ratnim sukobima, objekti nekadašnjeg zatvora na Golom otoku potpuno su opljačkani, devastirani i prepušteni zaboravu. Stočari iz okolnih naselja Goli otok koriste za ispašu ovaca koje neometano lutaju po ostrvu.

No, odgovor na pitanje zašto žrtve političke represije na Golom otoku ni danas, u demokratskom, postkomunističkom poretku, ne nailaze na jednoznačno uvažavanje i široko druš­tveno priznanje, zahtijeva detaljniji uvid u savremenu hrvatsku kulturu sjećanja i vrijednosno-ideološke okvire savremenog hrvatskog društva. Prvi razlog marginalizacije Golog otoka u hrvatskoj kulturi sjećanja jeste etnička struktura zarobljenika. Nakon 1990. godine u postkomunističkim društvima prevladala je etnocen­trična politika istorije. Relativno nizak procenat Hrvata među logorašima ne kvalifikuje ga kao mjesto nacionalnog stradanja. Drugi razlog je ideološka orijentacija žrtava. Bez obzira na to jesu li ili nijesu bili pristalice Rezolucije Informbiroa, mnogi zarobljenici bili su uvjereni komunisti, Jugosloveni i veterani Narodno-oslobodilačke borbe. Ta činjenica se, takođe, nega­tivno reflektuje na njihovu percepciju u dijelu hrvatskog društva. Zbog ideološke orijentacije velikog broja zatvorenika, Goli otok se ne uklapa u nove istorijske narative. Iako je javno prepoznat i priznat kao simbol represije u komunističkoj Jugoslaviji, Goli otok ne predstavlja centralni element antiko­munističkog diskursa u Hrvatskoj, što posljedično smanjuje i njegovu generalnu vidljivost. Treći razlog marginalizacije Golog otoka u hrvatskoj kulturi sjećanja je Domovinski rat, odnosno činjenica da je rat za neza­visnost Hrvatske već tokom njegovog trajanja u prvoj polovini devedesetih godina 20. vijeka afirmisan kao centralni vrijed­nosni i identitetski simbol hrvatskog društva. Rat u kontekstu raspada socijalističkog poretka i višenacionalne federacije predstavlja kolektivno iskustvo koje Hrvatsku razlikuje od većine postkomunističkih društava u Evropi, što djelimično objašnjava i razlike u odnosu prema memorijalizaciji savre­mene prošlosti.

S druge strane, treba naglasiti da se višestruko iskustvo ratova i ideološki motivisanog nasilja na području Hrvatske u 20. vijeku danas ogleda u sporom, ali primijetnom trendu pluralizacije hrvatske kulture sjećanja i makar implicitnoj koegzistenciji nekada nepomirljivih suprotnosti. Iako je riječ o načelno pozi­tivnom procesu, pluralizacija kulture sjećanja rezultira i stvara­njem percepcije konkurencije među žrtvama, kao i osjećaja u dijelu javnosti da “oni drugi mare samo za svoje, a naše žrtve ne vide i ne priznaju” što posljedično vodi u nove podjele i sukobe. U kojoj mjeri političko nasilje i njegove žrtve zaokupljaju dio javnosti vidljivo je iz ogorčenih komentara na portalima i druš­tvenim mrežama. Anonimnost učesnika rasprava na internetu zasigurno doprinosi radikalnosti izrečenih stavova, koji nerijet-ko prelaze u uvrede i prijetnje. Istovremeno, sve više ljudi se povlači iz diskusija u javnom prostoru preplašeni govorom mržnje ili pak uz konstataciju da ih ni istorija ni politika ne zanimaju. U takvim okolnostima, žrtve političkog nasilja često padaju u drugi plan i postaju potpuno nebitne.

Pozitivno je da se predstavnici vlasti, ili barem njihovi izaslanici sa vijencima, mogu vidjeti na godišnjim komemoracijama na Golom otoku. Predstavnici političkih institucija Republike Hrvatske posjećuju Goli otok najčešće 23. avgusta, povodom Evropskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autori­tarnih režima. Međutim, između slanja izaslanika sa vijencem i izgradnje muzejsko-edukacijske infrastrukture sa kvalifiko­vanim osobljem i programima, dug je put koji zahtijeva znatna ulaganja, kao i spremnost različitih političkih i društvenih aktera da podrže taj proces.

Uprkos nepostojanju memorijalne ustanove i pratećih sadržaja, interes domaćih i stranih posjetilaca za razgledanjem Golog otoka podstakao je razvoj turističke infrastrukture u aranžmanu preduzetnika iz okolnih naselja na Krku i Rabu, kao i u Senju i Jurjevu. Nekadašnji logor, odnosno zatvor na Golom otoku, koristi se pritom za reklamiranje izleta i izradu suvenira koji bagatelizuju patnju golootočkih zatvorenika. Posjetioci se mogu provozati ostrvom kamenim stazama u prikolici koju vuče traktor sa natpisom “Goli Exspress”. Na raspolaganju im takođe stoji i ugostiteljski objekat “Pržun”, što u lokalnom dijalektu znači – zatvor. Ostrvo povremeno posjećuju i tzv. “party brodovi” na kojima svira glasna muzika.

Pristanište na Golom otoku 2018.

Autor: dr Boris Stamenić