Ženi Lebl (1927. — 2009.)

Ženi Lebl je rođena u građanskoj porodici sekularnih Jevreja u Aleksincu 1927., a od 1932. godine do Drugog svjetskog rata živjela je u Beogradu. Otac, inženjer rudarstva, odveden je u njemačko zarobljeništvo kao oficir vojske Kraljevine Jugoslavije odmah na početku Drugog svjetskog rata, a majka, baka i brojni drugi članovi porodice stradali su u logoru Sajmište. Ženi i njen brat Aleksandar uspjeli su izbjeći progon Jevreja bijegom iz Beograda – Ženi se u decembru 1941. godine, pod lažnim imenom, sklonila u Niš kod Jelene Glavaški, dobitnice priznanja Pravednik među narodima, a Aleksandar Lebl je, nakon skrivanja u Splitu, dospio u logor na Rabu gdje se 1943. godine, nakon pada Italije, pridružio partizanima.

Ženi je, pod lažnim imenom Jovanka Lazić, uhapšena početkom 1943. godine i odvedena na prisilni rad u Treći Rajh, a oslobođenje je dočekala u berlinskom zatvoru Gestapoa. Nakon povratka u Beograd zatekla je nove stanare u porodičnoj kući, a zahvaljujući upornosti, znanju jezika (njemački, ruski, francuski) i čeličnoj volji, završila je gimnaziju, započela studije prava i upisala Novinarsko-diplomatsku visoku školu te uporedno radila kao saradnica Politike. Nakon Rezolucije Informbiroa u ljeto 1948., u aprilu 1949. Godine optužena je za „klevete protiv naroda i države“ jer je prepričala vic o Titu kao „ljubičici beloj od sto kila“. Međutim, kao u nizu sličnih slučajeva, pravi razlog je bilo podmetanje kolega iz redakcije koji su imale pretenzije na mjesto dopisnika u Parizu za koje je Ženi bila predložena.

Ispitivana je i mučena u Glavnjači te nakon izricanja administrativne kazne upućena u ženske „logore za prevaspitavanje“ u Ramskom ritu, Zabeli, Grguru i na Golom otoku. Prema evidenciji Udbe u logorima je boravila od 28. aprila 1949. do 30. avgusta 1951. godine. Nakon povratka u Beograd nije mogla pronaći posao te je niz godina tražila dozvolu za odlazak u Izrael gdje 1954. godine napokon odlazi i nastavlja borbu za novu egzistenciju. Na podsticaj Danila Kiša, koji je s Aleksandrom Mandićem snimio dokumentarac Goli život (1989.) o sudbini žena na Golom otoku i Sv. Grguru, napisala je i objavila knjigu Ljubičica bela (1990.) s istom temom.

„Na tvojoj grbači sveti Grgure, počelo je ono klasično pitanje „Biti ili ne biti?” Ako biješ – bićeš. Ako ne biješ – bićeš bijen.“

“Dobile smo bodljikavu žicu. Trebalo je da same sebe ogradimo, ne znam zašto. Bolje bodljikave žice od mora nije bilo.”

“Sramne stranice istorije treba da budu zapisane .. za budućnost. Da se ne bi ponovilo.”

* Tekst preuzet sa web stranice umjetničkog projekta „Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete“. Zahvaljujemo autorki i koordinatorki projekta Andreji Kulunčić i njenim saradnicama na ustupljenom materijalu.