Historijski kontekst nastanka logora na Golom otoku

Komunistička Jugoslavija bila je jedna od najodanijih sljedbenica Sovjetskog Saveza u godinama nakon Drugog svjetskog rata. Jugoslavenski komunisti nastojali su kopirati sovjetske modele u politici, kulturi, ekonomiji, sudstvu, kao i u mnogim drugim poljima. Staljinove slike bile su uobičajen prizor u raznim državnim institucijama, a bezgranično veličanje Sovjetskog Saveza i njegovog vođe ispunjavali su javni prostor. No, pritom su jugoslavenski komunisti bili vođeni uvjerenjem da moraju jačati svoju regionalnu ulogu i širiti komunizam preko granica Jugoslavije. Takva politika dovela ih je u sukob sa Sovjetskim Savezom kojem nisu odgovarale jugoslavenske samostalne akcije u Grčkoj, Bugarskoj i Albaniji.

Dana 28. juna 1948. godine Sovjeti su objavili Rezoluciju Informbiroa s ciljem pritiska na Jugoslaviju i smjene tadašnjeg rukovodstva, međutim, do pada vrha Komunističke partije nije došlo. Kako je do tada sukob bio tajan, objava Rezolucije Informbiroa izazvala je šok među građanima zemlje. Nakon tri godine intenzivne staljinizacije Jugoslavije bilo je teško prihvatiti činjenicu da Sovjetski Savez i Staljin nisu više prijatelji. Sovjeti su nakon toga izolovali Jugoslaviju, ekonomski i diplomatski, a bilo je čak i naznaka vojne intervencije. Istovremeno, u zemlji su se počeli pojavljivati ibeovci, pristalice Sovjetskog Saveza, ali i ljudi zbunjeni novonastalom političkom situacijom.

Pola godine nakon objave Rezolucije Informbiroa, kada je postalo jasno da pomirenja sa Sovjetskim Savezom neće biti i da se može očekivati samo daljnje pogoršanje odnosa, jugoslavenski komunisti krenuli su u obračun sa stvarnom i potencijalom opozicijom u svojim redovima i započeli organizaciju logorskog i zatvorskog sistema za zatvaranje ibeovaca, od kojih je najveći bio logor na Golom otoku, osnovan u julu 1949. godine.

Brojni otoci širom svijeta u historiji su služili kao mjesta zatvaranja političkih protivnika. Izolovan jadranski otok smješten daleko od istočnih granica zemlje nametnuo se jugoslavenskoj tajnoj policiji, koja se u to vrijeme zvala Uprava državne bezbednosti (UDBA), kao logično rješenje za izolaciju stvarnih i navodnih Staljinovih pristaša. Naime, na otoku nije bilo pitke vode ni pogodnog tla i klime, pa nije bio naseljen niti je bio prikladan za razvoj poljoprivrede, osim za povremeni ribolov i ovčarstvo. Uprkos položaju u relativno gusto naseljenom dijelu Jadrana, Goli otok površine 4,54 kvadratna kilometra ostao je pust.

Najveći dio otoka nezaštićen je od čestih udara jake bure, dok je samo jedan dio jugozapadne obale Golog otoka djelomično zaštićen. Upravo je na tom dijelu nastao prirodni pristup otoku na kojem je kasnije, prilikom izgradnje logora, niknula luka. Ostatak nepristupačne obale, posebno sjevernu i istočnu stranu otoka, karakteriziraju nizovi klisura visokih oko 200 metara i dugih oko četiri kilometra. Najviši vrh otoka je Glavina (227 metara), dok okolne dubine mora sežu do 30 metara, a najveća je dubina zabilježena pod istočnom obalom, čak 103 metra.

Ove karakteristike činile su otok prirodno izolovanim. Geološka građa u kojoj dominiraju stijene vapnenca ponajviše je utjecala na nepostojanje izvora vode ili stalnih površinskih tokova na otoku, pa je zbog toga i otočna vegetacija ostala siromašna. Kamene obronke tek sporadično prekrivaju suhi travnjaci. Na jugozapadnom dijelu Golog otoka, koji je nešto zaštićeniji od udara vjetra, nakon osnivanja logora započelo se s pošumljavanjem. Pošumljene površine danas predstavljaju jedini „zeleni“ dio otoka.

I sama klima otoka sugerirala je da je Goli otok prihvatljivo mjesto za logor ovog tipa. Prema klasifikacijama otokom dominira umjerena topla i vlažna klima s vrućim ljetom. Zimi su vrlo česti udari bure brzine do 150 km/h kada temperatura pada do minus 8 °C. Kada se u obzir uzmu sve navedene geografske odrednice, Goli otok bio je pogodno mjesto za osnivanje logora, a surovi klimatski uvjeti usjeći će se u sjećanje logoraša kao jedna od glavnih karakteristika logora.