Goli otok – jugoslavenska javna tajna

Jugoslavenska tajna policija zabranjivala je logorašima koji su izlazili na slobodu govoriti o Golom otoku i svojim iskustvima u logoru. Logoraši su prije izlaska na slobodu morali potpisivati tzv. “Obavezu” u kojoj su se obavezali na šutnju o događajima u logoru pod prijetnjom ponovnog zatvaranja. Povratnici na slobodu uglavnom su razgovarali o Golom otoku samo s ljudima od najvećeg povjerenja. Tako je Goli otok dugo bio jugoslavenska javna tajna.

Tema obračuna sa Staljinovim pristašama prvo se počela probijati kroz književnost još krajem 1960-ih godina, romanom Dragoslava Mihailovića „Kada su cvetale tikve“. Nakon Titove smrti 1980. godine objavljeni su deseci romana (Isaković, Hofman, Selenić, Mihailović) temeljenih na svjedočanstvima bivših logoraša koji su u godinama postepene liberalizacije društva otvorili ovu temu. U isto vrijeme javljali su se jako šturi i zakašnjeli odjeci sužbene historiografije te apologije ljudi iz aparata državne sigurnosti iz vremena sukoba Tito – Staljin koji su opravdavali postojanje logora za internaciju tvrdeći da bi “bez Golog otoka cijela Jugoslavija postala Goli otok”.

Početkom osamdesetih godina 20. stoljeća represija i nasilje u periodu sukoba sa Staljinom postali su i tema igranih filmova, među kojima se po popularnosti izdvajaju “Balkanski špijun” te “Otac na službenom putu”. Pojavljivanje filmova, svjedočanstava i takozvane “književnosti Golog otoka” snažno je djelovalo na jugoslavensko društvo koje se već suočavalo s krizom. Uprkos historijskom kontekstu nastanka logora, spoznaje o mučenjima na Golom otoku i surovom represivnom aparatu dodatno su razočarale brojne ljude i doprinijele rastućoj krizi povjerenja u jugoslavenski komunistički poredak. No uslijed raspada Jugoslavije logor je ostao neistražena tema, novim državama sljednicama nepreviše interesantna ostavština bivše zajednice.