Jelena Halec Hadjikan (1919. – 1992.)

Jelena Halec rođena je 1919. godine u međimurskom selu Goričan u mnogočlanoj obitelji uglednog obrtnika. S osamnaest godina napušta zavičaj sa suprugom Antunom Hadjikanom i dolazi u Zagreb 1937. godine, gdje se zapošljava kao tvornička radnica. Osupnuta bijedom proleterskog života, priklonila se komunističkim idealima pravednog i egalitarnog društva.

Kćer Olgu dobila je 1938. godine. Nakon daktilografskog tečaja zapošljava se kao činovnica u Higijenskom zavodu. Ubrzo se povezala s oslobodilačkim pokretom i sve do 1944. godine potajice slala lijekove, medicinski pribor, pa čak i rendgen-aparate, partizanima. Pritom je riskirala vlastiti život, kao i živote članova svoje obitelji.

U KPJ primljena je 1942. godine. Nakon provale u ministarstvu, Jelena Hadjikan, kao trudnica, odlazi u partizane gdje je krajem 1944. godine rodila sina Slobodana. Ne krijući razočaranje zbog brojnih karijerista i poltrona koje je upoznala među partizanskim vođama, još je u ratu zaključila „da ti ljudi nikada neće izgraditi pravi socijalizam“. Upravo zbog tog razočaranja, Jelena Hadjikan se javno opredijelila za Rezoluciju Informbiroa u ljeto 1948. godine. Nakon toga, izbačena je iz Partije, razriješena dužnosti odbornika, otpuštena s posla te zajedno s obitelji izbačena iz stana na Šalati.

Uhićena je 2. studenoga 1948. godine i nakon devet mjeseci provedenih u istražnom zatvoru, uglavnom u samici, osuđena je na dvije godine „administrativne kazne“. U kolovozu 1949. godine, vagonom za stoku, takozvanim furgonom, dolazi u Beograd odakle ju s grupom političkih zatvorenica premještaju u Ramski rit. U ovom močvarnom podunavskom kraju zatvorenice su danonoćno kopale kanale za navodnjavanje, ali je, zbog snažnog vjetra i blata, njihov posao bio uzaludan i, uglavnom, besmislen. Jelena je bila izložena fizičkom nasilju uprave i drugih zatvorenica jer nije odustajala od svog uvjerenja u opravdanost kritika na račun Tita i KPJ.

U ožujku 1950. godine, s prvom grupom zatvorenica, u pratnji isljednice Marije Zelić, prebačena je u ženski logor na Grguru, a potom na Goli otok. Bila je neprestano izložena „bojkotu“ zatvorenica, beskrajnom nizu sramoćenja, ponižavanja, kažnjavanja, pranja mozga i fizičkog iscrpljivanja jer nije poštivala zahtjeve uprave za „revidiranjem stava“ i jer nije mogla, niti htjela, tući ostale kažnjenice. Većina žena u knjizi „Ženski logor na Golom otoku“ svjedoči kako je Jelena Hadjikan bila podvrgnuta najvećem teroru, ali i da je izazivala opće poštovanje, kao oličenje komunističke pravdoljubivosti i dosljednosti.

I nakon puštanja na slobodu, 3. siječnja 1953. godine, nakon četiri i pol godine zatvora i logora, Jelena Hadjikan nije bila slobodna ni mirna građanka. Zbog svog dosjea političke zatvorenice (od 42 stranice), promijenila je posao kod trinaest zagrebačkih poduzeća. Suradnici Udbe, a kasnije SUP-a, pratili su svaki njezin korak, zatvarali je kod posjeta važnih političara Zagrebu, a ucjenama su prijetili i njezinoj djeci, Slobodanu i Olgi, koji su, naposljetku, emigrirali u Kanadu. Do kraja života Jelena je patila od psihičkih problema i poremećaja, a najbolje se osjećala u prirodnom ambijentu, u kućici u vinogorju oko Sesveta. U intervjuu beogradskom novinaru Jovanu Petričeviću krajem 1980-ih, izjavila je: „Bila sam 1948. ono što ću biti do kraja svog života – komunist.“

*Tekst preuzet s web stranice umjetničkog projekta „Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete“. Zahvaljujemo autorici i voditeljici projekta Andreji Kulunčić i njenim suradnicama na ustupljenim materijalima.