Dragotin Gustinčič (1882. – 1974.)

Dragotin Gustinčič, po obrazovanju inženjer, afirmirao se proučavajući teoretičare marksizma već u prvim godinama djelovanja KPJ, a 1923. prvi je među jugoslavenskim komunistima istupio protiv srpskih centralističkih tendencija i za federalistički dizajn komunističke partije, koji je kasnije prevladao u Komunističkoj partiji Jugoslavije. Kao Primorac, u međuratnom razdoblju bježao je pred nasiljem talijanskih fašista, nekoliko je puta bio zatvaran. Više od godinu dana proveo je u istražnom zatvoru za vrijeme Šestosiječanjske diktature. Emigrirao je u Moskvu 1931., sudjelovao je u Španjolskom građanskom ratu kao pripadnik internacionalnih brigada, a nakon povratka u Moskvu bavio se uglavnom proučavanjem nacionalnog pitanja na Balkanu.

U Jugoslaviju se vratio u veljači 1945. očekujući da će za svoj rad u komunističkom pokretu biti nagrađen važnim političkim položajem u novoj zemlji. No, vodeći komunisti potisnuli su ga iz političke sfere i postavili za prvog dekana (današnjeg) Ekonomskog fakulteta u Ljubljani. Odgurnut od političkih struja, Gustinčič je vodećim slovenskim komunistima uputio nekoliko pisama u kojima ih je kritizirao, od kojih je ono najduže u svibnju 1947. uputio vodećem partijskom ideologu Edvardu Kardelju. Gustinčič je smatrao da se rukovodstvo KPJ udaljilo od polazišta teoretičara marksizma-lenjinizma te se uz nabrajanje pogrešaka zapitao kako je moguće da se takve pogreške još uvijek događaju u Jugoslaviji nakon svih analiza Marxa, Engelsa, Lenjina i Staljina.

Zbog kritika Gustinčič je u kolovozu 1947. pozvan na partijsko saslušanje u Beograd, nakon čega je isključen iz Partije. Nakon početka raspada odnosa između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, Gustinčič je već u travnju 1948. uhićen, jer su neke njegove kritike bile slične onima koje su na račun jugoslavenskog vodstva izrekli Informbiro i vodeći sovjetski komunisti. Budući da je u vrijeme objave rezolucije Informbiroa već bio u zatvoru, za nju je navodno doznao tek kad je u lipnju 1950. iz zatvora prebačen na Goli otok. Tamo je podvrgnut teškim mučenjima, jer je zajedno s drugim važnim komunistima starije generacije smješten u Petrovu rupu. Zbog teške bolesti pušten je u ožujku 1951. Tijekom izdržavanja kazne umalo je izgubio vid, no da bi izašao na slobodu morao je napisati pokorničko pismo CK KPJ koje je objavljeno 13. lipnja 1951. u glasilu KP Slovenije „Ljudska pravica“. O svom boravku na Golom otoku nije objavio nikakvo svjedočanstvo, ali je 1958. godine, kada je ponovno zatvoren, zapisao:

„Prije svega želim naglasiti da se o poznatoj rezoluciji Informbiroa 1948. godine nisam izjasnio, jer sam već bio uhićen 18.04.1948., a ta rezolucija je, kao što je poznato, prvi put objavljena na radiju tek 28. 6. 1948., a ja sam za tu rezoluciju saznao tek nakon dvije godine”.