Vladimir Vlado Dapčević (1917 – 2001)

Vlado Dapčević rođen je 1917. godine u Ljubotinju kod Cetinja. Pohađao je Gimnaziju na Cetinju iz koje je isključen zbog organiziranja štrajka učenika. Kao šesnaestogodišnjak postaje član SKOJ-a, a ubrzo je prvi put i uhapšen zbog širenja komunističkih letaka. Sljedeće, 1934. godine postaje član KPJ, a već 1935. godine je neko vrijeme proveo u zatvoru zbog „revolucionarnih aktivnosti“. Kao represivna mjera izrečena mu je zabrana pohađanja svih škola u Jugoslaviji. Tijekom masovnih demonstracija komunista u Crnoj Gori 1936. godine, ponovno je uhapšen te u zatvoru u Sarajevu provodi četiri mjeseca. Ubrzo po izlasku iz zatvora policija ga privodi prilikom pokušaja odlaska u Španjolsku, gdje se već borio njegov stariji brat Petar Peko Dapčević.

Vlasti su Vladi Dapčeviću dozvolile da maturira 1939. godine, nakon čega upisuje Tehnološki fakultet u Beogradu. Tijekom sukoba sa konkurentskom studentskom organizacijom Dimitrija Ljotića – Jugoslavenskim narodnim pokretom ZBOR, ranjen je u glavu. Za vrijeme Travanjskog rata zatekao se u Beogradu ali ubrzo prelazi u Crnu Goru, gdje sudjeluje u pripremama za ustanak protiv okupacije Sila Osovine. Prema nekim navodima, bio je prvi koji je ispalio ustanički metak.

Učestvuje u Pljevaljskoj bitci u kojoj je ranjen. Nakon Ruda i Igmana, ponovo je ranjen 1942. godine. Kao komandant više raznih četa i bataljona, učestvuje u bitkama na Neretvi i Sutjesci. Tijekom rata je zbog suprotstavljanja Partiji nekoliko puta isključivan, da bi uslijed hrabrosti iskazane u borbama bio vraćan. Iz rata je izašao s činom potpukovnika te je delegiran na mjesto nastavnika u Višoj partijskoj školi. Tijekom 1947. godine postavljen je za načelnika Uprave JNA za agitaciju i propagandu, da bi sljedeće godine učestvovao na Petom Kongresu KPJ.

Opredijelivši se za IB, u kolovozu 1948. godine s crnogorskim generalima Arsom Jovanovićem i Brankom Petričevićem odlazi u lov u okolini Vršca, što je trebalo poslužiti kao paravan za bijeg u Rumunjsku. Kako je plan osujećen, tijekom pokušaja prelaska granice dolazi do incidenta u kojem stradava Jovanović, a Petričević je uhapšen. Vlado Dapčević uspio je pobjeći i domoći se Beograda gdje se neko vrijeme skriva. Uhapšen je tijekom neuspješnog pokušaja prelaska granice s Mađarskom.

U istražnom zatvoru proveo je skoro dvije godine, nakon čega je osuđen na 20 godina robije. Od lipnja 1950. godine do prosinca 1956. godine bio je u logorima Stara Gradiška, Bileća i Goli otok. U osobnom svjedočanstvu je naveo da se i pored teške torture nije odrekao svojih političkih uvjerenja.

S grupom istomišljenika 1958. godine bježi u Albaniju, nakon čega odlazi u SSSR. Ulazi u sukob sa sovjetskim vlastima, prvo 1962. godine zbog namjere da okupi dobrovoljce za odlazak na Kubu, a nakon toga i 1965. godine, zbog spriječavanja da se pridruži borbi komunista u Vijetnamu. Sljedeće godine napušta SSSR, i odlazi u Zapadnu Evropu, gdje u cilju preživljavanja radi najteže fizičke poslove. U sljedećih par godina više puta je hapšen i protjerivan iz Francuske, Belgije, Nizozemske i Švicarske.  

Za to vrijeme, povezuje se s radikalnim marksističko-lenjinističkim partijama u Zapadnoj Europi te održava veze sa „ibeovcima” u Istočnoj Evropi. Jugoslavenska tajna služba vrši neuspješni atentat na Dapčevića 1973. godine. Tijekom okupljanja „ibeovaca“ 1975. godine u Bukureštu, pripadnici jugoslavenske tajne službe izvršli su otmicu Dapčevića na temelju dogovora između Jugoslavije i Rumunjske na najvišem nivou. Tom prilikom ubijena su dva njegova pratioca.

“Polomili su mi zube, isjekli jezik, odrali grlo, polomili rebra i povrijedili sve unutrašnje organe… na kraju su mi stavili na usta i nos neku maramu. Potpuno sam izgubio svijest. Probudio sam se sutradan navečer u beogradskome Centralnome zatvoru, u jednoj ćeliji u suterenu.”

U Jugoslaviji je u sudskom procesu osuđen na smrt, nakon čega mu je kazna preinačena na 20 godina zatvora. Iz samice je pušten na slobodu 1988. godine, nakon čega je odmah protjeran iz zemlje. Ostatak života proveo je u Belgiji ali je često dolazio u Jugoslaviju i Crnu Goru. Tijekom devedesetih godina 20. stoljeća bio je aktivni učesnik antiratne kampanje i veliki protivnik Slobodana Miloševića. Umro je 12. srpnja 2001. godine u  Bruxellesu.