Logor za politički preodgoj 1949.-1956.

Goli otok bio je najveći logor u sustavu logora i zatvora za zatvaranje ibeovaca. U šest godina njegova postojanja kroz njega je prošlo oko 13 000 osoba te je na razne načine na otoku umrlo 287 osoba. U razdoblju od 1949. do 1956. postojalo je nekoliko manjih logora na Golom otoku, tri za muškarce i jedan za žene. Jugoslavenska tajna policija (UDBA) rukovodila je logorom prisiljavajući logoraše da maltretiraju druge logoraše. Čitav sustav Golog otoka temeljio se na ideji da logoraš mora prokazivati druge Staljinove pristalice na kopnu te fizički i verbalno napadati one logoraše koji još podržavaju Sovjetski Savez. 

Na Golom otoku je postojao čitav proizvodni pogon gdje su logoraši radili u teškim uvjetima; kamenolomi, pilane, izrada namještaja, vađenje pijeska, popravci manjih brodova, proizvodnja pločica, itd. Logoraši su veći dio dana radili u nekom od ovih proizvodnih pogona i tako tajnoj policiji priskrbljivali zaradu. Logor je zatvoren krajem 1956. godine, nakon prestanka sukoba sa Sovjetskim Savezom. 

Kada je riječ o konkretnim logorima (tzv. radilištima) na Golom otoku, treba naglasiti da je u relativno kratkom razdoblju od 1949. do 1956., nakon objave Rezolucije Informbiroa 1948., ondašnja vlast za potrebe tzv. političkog preodgoja kažnjenika (ibeovaca) izolirani otok pretvorila u tajni logor. U svega nekoliko godina na otoku su u najvećoj tajnosti podignute i uređene različite građevine u svrhu prihvata kažnjenika, a vrlo brzo bit će ustrojen i industrijski pogon koji je imao višestruke funkcije.

Organizirajući pomno odabrana mjesta za izolaciju kažnjenika opasana bodljikavom žicom ili visokim zidom, nastambe za njihov grupni smještaj, pojedinačne ćelije (samice), upravne zgrade za isljednike i službu osiguranja, bunkere i stražarnice za čuvare te površine za prisilan rad (kamenolomi, površine za pošumljavanje otoka, poljoprivredne površine), oblikovani su prostori prilagođeni posebnom otočnom krajobrazu, ali i strogo namijenjeni temeljnoj funkciji logora. Svi ti prostori i građevine omogućavali su provedbu izoliranog života, uspostavljanje logorske discipline i provedbu piramidalnog sustava upravljanja i nadzora kako bi u najvećem mogućem stupnju osiguravali osnovnu političku funkciju logora: politički preodgoj kažnjenika.

Na Golom otoku postojala su četiri logora. Prvi logor „Stara žica“ u trajanju od 1949. do. 1950., drugi logor „Velika žica“ u trajanju od 1950. do 1954. i treći golootočki logor (R-5 ili ženski logor) koji je trajao od 1951. do 1952. godine, svi oni su bili smješteni iznad prirodnih uvala Tatinja, Vela Draga i Vela Senjska, usred ogoljelog kamenog krajolika otoka i to na osobitom mjestu kamenih udolina koje su oblikovale kraške bujice pa su tako stvorile prirodno mjesto za logore.

Za razliku od ostalih golootočkih logora, četvrti logor „Petrova rupa“ koji je postojao od 1950. do 1954. nalazio se u unutrašnjosti otoka. Međutim, taj potpuno izolirani logor namijenjen „nepopravljivim ibeovcima“ bio je skriven od ostalih logora na Golom otoku kako bi se ova skupina posebnih ibeovaca izolirala od drugih kažnjenika. Tako je nastao logor u napuštenoj rudarskoj jami koja je izbušena u razdoblju između dva svjetska rata kada su se vršili rudarski iskopi prilikom traženja boksitne rude.

Treba naglasiti da je Goli otok bio najveći logor za internaciju stvarnih i navodnih Staljinovih pristaša na kojem je internirano najviše osoba. Međutim, on nije bio jedini. Osim njega postojala su dva logora na otoku Grguru, jedan za žene i jedan za oficire Jugoslavenske armije. Osim toga, ibeovci su internirani u zatvore u Bileći, Požarevcu, Staroj Gradšci, zatvor na otoku Ugljanu te u logor Ramski rit blizu granice s Rumunjskom. No logor na Golom otoku jedini je funkcionirao kao mjesto internacije ibeovaca tijekom cjelokupnog trajanja sukoba od 1949. do 1956. godine. Pod optužbom za podršku Staljinu tijekom navedenog razdoblja ukupno je u Jugoslaviji zatvoreno 15 737 osoba u različite logore i zatvore.