Ženi Lebl (1927. — 2009.)

Ženi Lebl je rođena u građanskoj obitelji sekulariziranih Židova u Aleksincu 1927., a od 1932. do Drugog svjetskog rata živjela je u Beogradu. Otac, inženjer rudarstva, odveden je u njemačko zarobljeništvo kao časnik vojske Kraljevine Jugoslavije odmah na početku Drugog svjetskog rata, a majka, baka i brojni drugi članovi obitelji stradali su u logoru Sajmište. Ženi i njezin brat Aleksandar uspjeli su izbjeći progon Židova bijegom iz Beograda – Ženi se u prosincu 1941. sklonila u Nišu pod lažnim imenom kod Jelene Glavaški, dobitnice priznanja Pravednik među narodima, a Aleksandar Lebl je, nakon skrivanja u Splitu,  dospio u logor na Rabu gdje se 1943., nakon pada Italije, pridružio partizanima.

Ženi je, pod lažnim imenom Jovanka Lazić, uhićena početkom 1943. i odvedena na prisilni rad u Treći Reich, a oslobođenje je dočekala u berlinskom zatvoru Gestapoa. Nakon povratka u Beograd zatekla je nove stanare u obiteljskoj kući, a zahvaljujući upornosti, znanju jezika (njemački, ruski, francuski) i čeličnoj volji završila je gimnaziju, započela studij prava i upisala Novinarsko-diplomatsku visoku školu te usporedno radila kao suradnica Politike. Nakon Rezolucije Informbiroa u ljeto 1948., u travnju 1949. optužena je za „klevete protiv naroda i države“ jer je prepričala vic o Titu kao „ljubičici beloj od sto kila“. Međutim, kao u nizu srodnih slučajeva, pravi razlog je bilo podmetanje kolega iz redakcije koji su pretendirali na mjesto dopisnika u Parizu za koje je Ženi bila predložena.

Ispitivana je i mučena u Glavnjači te nakon izricanja administrativne kazne upućena u ženske „logore za preodgoj“ u Ramskom ritu, Zabeli, Grguru i na Golom otoku. Prema evidenciji Udbe u logorima je boravila od 28. travnja 1949. do 30. kolovoza 1951. Nakon povratka u Beograd nije mogla pronaći posao te je niz godina tražila dozvolu za odlazak u Izrael kamo 1954. napokon odlazi i nastavlja borbu za novu egzistenciju. Na poticaj Danila Kiša, koji je s Aleksandrom Mandićem snimio dokumentarac Goli život (1989.) o sudbini žena na Golom otoku i Sv. Grguru, napisala je i objavila knjigu Ljubičica bela (1990.) s istom temom.

„Na tvojoj grbači sveti Grgure, počelo je ono klasično pitanje „Biti ili ne biti?” Ako biješ – bićeš. Ako ne biješ – bićeš bijen.“

“Dobile smo bodljikavu žicu. Trebalo je da same sebe ogradimo, ne znam zašto. Bolje bodljikave žice od mora nije bilo.”

“Sramne stranice istorije treba da budu zapisane .. za budućnost. Da se ne bi ponovilo.”

*Tekst preuzet s web stranice umjetničkog projekta „Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete“. Zahvaljujemo autorici i voditeljici projekta Andreji Kulunčić i njenim suradnicama na ustupljenim materijalima.