Goli otok u suvremenoj Hrvatskoj kulturi sjećanja

Goli otok predstavlja jedno od povijesno i simbolički najvažnijih mjesta u suvremenoj povijesti Hrvatske. Negostoljubivi otok podno Velebita obilježen je kao središnje mjesto represije jugoslavenskog komunističkog režima nad neistomišljenicima. No unatoč njegovoj povijesnoj i simboličkoj važnosti, na postojanje nekadašnjeg logora, kasnije zatvora, danas upućuju tek devastirani ruševni objekti koji propadaju u otočkom kamenjaru. Pažljiviji posjetitelji na otoku će uočiti i nekoliko informativnih ploča, odnosno spomen-ploča posvećenih žrtvama te turističko-ugostiteljske sadržaje vrlo upitne primjerenosti. O muzejsko-obrazovnoj ustanovi koja bi na temelju profesionalnih znanstveno-istraživačkih,
muzejsko-didaktičkih i pedagoških standarda tematizirala “Goli otok”, može se u ovom trenutku samo sanjati. Devastacija prostora nekadašnjeg logora, kasnije zatvora, zorno ilustrira odnos hrvatske države i hrvatskog društva prema Golom otoku i njegovim žrtvama. Goli otok i njegove žrtve danas su samo jedna u nizu sporednih tema u kulturi sjećanja, ostavljenih na brigu malobrojnim entuzijastima koje ponajčešće obiteljska povijest veže uz bolnu temu.
S obzirom na važnost tematiziranja diktatura u izgradnji demokratske političke kulture, kao i na istaknutu ulogu komunističke represije u kulturi sjećanja većine suvremenih postkomunističkih društava u Europi, postavlja se pitanje zašto je tome tako. Razlozi skromne vidljivosti Golog otoka u hrvatskoj kulturi sjećanja su višebrojni. Govoreći o marginalnoj zastupljenosti teme Golog otoka u hrvatskoj kulturi sjećanja i rijetkim iskazivanjem empatije prema žrtvama, treba za početak reći da ambivalentan odnos prema žrtvama logora za preodgoj datira još iz razdoblja socijalističke Jugoslavije. Kombinacija neznanja o okolnostima hapšenja, deportacija i uvjeta boravka zatvorenika na Golom otoku s jedne strane, te straha od sovjetske invazije i njenih posljedica s druge strane, rezultirala je sumnjičavim pitanjima koja i danas suoblikuju javno mišljenje o ovoj temi. Neka od tih pitanja su: jesu li na Golom otoku bili politički zatvorenici ili pak obični kriminalci? Ako su bili politički zatvorenici, jesu li oni zaista bili vatreni Staljinovi pobornici? Ako su bili staljinisti, što se drugo uopće moglo i učiniti osim internirati ih na izoliranom mjestu? Ako nisu bili staljinisti, kako su se uopće našli u situaciji da budu uhapšeni i internirani?
Činjenica jest da su neki od logoraša na Golom otoku bili vatreni pristaše Staljina što komplicira situaciju s priznavanjem statusa žrtve i onim zatvorenicima koji su na Golom otoku završili samo zato što ih je netko zlonamjerno prokazao kao navodne pristaše Rezolucije Informbiroa. Političke elite komunističke Jugoslavije nastojale su prikriti, odnosno
opravdati političku represiju nad oponentima što djelomično objašnjava ambivalentan odnos prema Golom otoku u socijalističkoj Jugoslaviji. Šutnja, proizvoljna konstrukcija opravdanja i blaćenje političkih protivnika legitimacijske su strategije u svakoj diktaturi.

Građevina na Golom otoku 2018.

Autor fotografije: Boris Stamenić

Nakon zatvaranja zatvora i odlaska posljednjih zatvorenika koncem osamdesetih godina 20. stoljeća, planiralo se graditi turističko naselje na otoku, no planove za razvoj turizma na otoku prekinuo je početak rata u Hrvatskoj 1991. godine. Iako izvan područja zahvaćenog ratnim sukobima, objekti nekadašnjeg zatvora na Golom otoku su temeljito opljačkani, devastirani i prepušteni zaboravu. Stočari iz okolnih naselja Goli otok koriste za ispašu ovaca koje neometanu lutaju po otoku.

No odgovor na pitanje zašto žrtve političke represije na Golom otoku ni danas u demokratskom, postkomunističkom poretku ne nailaze na jednoznačno uvažavanje i široko društveno priznanje, zahtijeva detaljniji uvid u suvremenu hrvatsku kulturu sjećanja i vrijednosno-ideološke okvire suvremenoga hrvatskog društva. Prvi razlog marginalizacije Golog otoka u hrvatskoj kulturi sjećanja je etnička struktura zarobljenika. Nakon 1990. Godine u postkomunističkim društvima prevladala je etnocentrična politika povijesti. Relativno nizak postotak Hrvata među logorašima ne kvalificira ga kao mjesto nacionalnog stradanja. Drugi razlog je ideološka orijentacija žrtava. Bez obzira jesu li bili ili nisu bili pristaše Rezolucije Informbiroa, mnogi zarobljenici bili su uvjereni komunisti, Jugoslaveni i veterani Narodnooslobodilačke borbe. Ta činjenica se također negativno reflektira na njihovu percepciju u dijelu hrvatskoga društva. Zbog ideološke orijentacije velikog broja zatvorenika, Goli otok se ne uklapa u nove povijesne narative. Iako je javno prepoznat i priznat kao simbol represije u komunističkoj Jugoslaviji, Goli otok ne predstavlja središnji element antikomunističkog diskursa u Hrvatskoj što posljedično smanjuje i njegovu generalnu vidljivost. Treći razlog marginalizacije Golog otoka u hrvatskoj kulturi sjećanja je Domovinski rat, odnosno činjenica da je rat za nezavisnost Hrvatske već tijekom njegovog trajanja u prvoj polovici devedesetih godina 20. stoljeća afirmiran kao središnji vrijednosni i identitetski simbol hrvatskog društva.
Rat u kontekstu raspada socijalističkog poretka i višenacionalne federacije predstavlja kolektivno iskustvo koje Hrvatsku razlikuje od većine postkomunističkih društava u Europi te djelomično objašnjava i razlike u odnosu prema memorijalizaciji suvremene prošlosti. S druge strane, treba naglasiti da se višestruko iskustvo ratova i ideološki motiviranog nasilja na području Hrvatske u 20. stoljeću danas očituje u sporom, ali primjetnom trendu pluralizacije hrvatske kulture sjećanja te makar implicitnoj koegzistenciji nekoć nepomirljivih suprotnosti. Iako je riječ o načelno pozitivnom procesu, pluralizacija kulture sjećanja rezultira i stvaranjem percepcije konkurencije među žrtvama te osjećaja u dijelu javnosti da “oni drugi mare samo za svoje, a naše žrtve ne vide i ne priznaju” što posljedično vodi u nove podjele i sukobe. U kojoj mjeri političko nasilje i njegove žrtve zaokupljaju dio javnosti vidljivo je iz ogorčenih komentara na portalima i društvenim mrežama. Anonimnost sudionika rasprava na internetu zasigurno pridonosi radikalnosti izrečenih stavova koji nerijetko prelaze u uvrede i prijetnje. Istovremeno, sve više ljudi se povlači iz diskusija u javnom prostoru preplašeni govorom mržnje ili pak uz konstataciju da ih niti povijest niti politika ne zanimaju. U takvim okolnostima, žrtve političkog nasilja često padaju u drugi plan i postaju potpuno nebitne. Pozitivno je da se predstavnike vlasti ili barem njihove izaslanike s vijencima može vidjeti na obljetničkim komemoracijama na Golom otoku. Predstavnici političkih institucija Republike Hrvatske pohode Goli otok ponajčešće 23. kolovoza povodom Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. No između slanja izaslanika s vijencem i izgradnje muzejsko-edukacijske infrastrukture s kvalificiranim osobljem i programima dug je put koji zahtijeva značajna ulaganja te spremnost različitih političkih i društvenih aktera da podrže taj proces.

Unatoč nepostojanju memorijalne ustanove i pratećih sadržaja, interes domaćih i stranih posjetitelja za razgledavanjem Golog otoka potaknuo je razvoj turističke infrastrukture u aranžmanu poduzetnika iz okolnih naselja na Krku, Rabu, te u Senju i Jurjevu. Nekadašnji logor, odnosno zatvor na Golom otoku koristi se pritom za reklamiranje izleta i izradu suvenira koji bagateliziraju patnju golootočkih zatvorenika. Posjetitelji se otokom mogu provozati kamenim stazama u prikolici koju vuče traktor s natpisom “Goli Exspress”. Posjetiteljima na raspolaganju također stoji i ugostiteljski objekt “Pržun” što u lokalnom dijalektu znači “Zatvor”. Otok povremeno posjećuju i tzv. “party brodovi” s kojih svira glasna glazba.

Pristanište na Golom otoku 2018.

Autor fotografije: Boris Stamenić