Goli otok u suvremenoj Hrvatskoj kulturi sjećanja

Goli otok predstavlja jedno od historijski i simbolički najvažnijih mjesta u savremenoj historiji Hrvatske. Negostoljubivi otok podno Velebita obilježen je kao centralno mjesto represije jugoslavenskog komunističkog režima nad neistomišljenicima. No uprkos njegovoj hisorijskoj i simboličkoj važnosti, na postojanje nekadašnjeg logora, kasnije zatvora, danas upućuju tek devastirani ruševni objekti koji propadaju u otočkom kamenjaru.

Pažljiviji posjetitelji na otoku će uočiti i nekoliko informativnih ploča, odnosno spomen-ploča posvećenih žrtvama te turističko-ugostiteljske sadržaje vrlo upitne primjerenosti. O muzejsko-obrazovnoj ustanovi koja bi na temelju profesionalnih naučno-istraživačkih, muzejsko-didaktičkih i pedagoških standarda tematizirala “Goli otok”, može se u ovom trenutku samo sanjati.

Devastacija prostora nekadašnjeg logora, kasnije zatvora, zorno ilustrira odnos hrvatske države i hrvatskog društva prema Golom otoku i njegovim žrtvama. Goli otok i njegove žrtve danas su samo jedna u nizu sporednih tema u kulturi sjećanja, ostavljenih na brigu malobrojnim entuzijastima koje ponajčešće porodična historija veže uz bolnu temu. S obzirom na važnost tematiziranja diktatura u izgradnji demokratske političke kulture, kao i na istaknutu ulogu komunističke represije u kulturi sjećanja većine savremenih postkomunističkih društava u Evropi, postavlja se pitanje zašto je tome tako.

Razlozi skromne vidljivosti Golog otoka u hrvatskoj kulturi sjećanja su višebrojni. Govoreći o marginalnoj zastupljenosti teme Golog otoka u hrvatskoj kulturi sjećanja i rijetkim iskazivanjem empatije prema žrtvama, treba za početak reći da ambivalentan odnos prema žrtvama logora za preodgoj datira još iz perioda socijalističke Jugoslavije. Kombinacija neznanja o okolnostima hapšenja, deportacija i uvjeta boravka zatvorenika na Golom otoku s jedne strane, te straha od sovjetske invazije i njenih posljedica s druge strane, rezultirala je sumnjičavim pitanjima koja i danas suoblikuju javno mišljenje o ovoj temi. Neka od tih pitanja su: jesu li na Golom otoku bili politički zatvorenici ili pak obični kriminalci? Ako su bili politički zatvorenici, jesu li oni zaista bili vatreni Staljinovi pobornici? Ako su bili staljinisti, šta se drugo uopće moglo i učiniti osim internirati ih na izolovanom mjestu? Ako nisu bili staljinisti, kako su se uopće našli u situaciji da budu uhapšeni i internirani?

Činjenica jest da su neki od logoraša na Golom otoku bili vatreni pristaše Staljina što komplicira situaciju s priznavanjem statusa žrtve i onim zatvorenicima koji su na Golom otoku završili samo zato što ih je neko zlonamjerno prokazao kao navodne pristaše Rezolucije Informbiroa. Političke elite komunističke Jugoslavije nastojale su prikriti, odnosno opravdati političku represiju nad oponentima što djelomično objašnjava ambivalentan odnos prema Golom otoku u socijalističkoj Jugoslaviji. Šutnja, proizvoljna konstrukcija opravdanja i blaćenje političkih protivnika legitimacijske su strategije u svakoj diktaturi.

Fotografija građevine na Golom otoku 2018.

Autor fotografije: Boris Stamenić

Nakon zatvaranja zatvora i odlaska posljednjih zatvorenika krajem osamdesetih godina 20. stoljeća, planiralo se graditi turističko naselje na otoku, no planove za razvoj turizma na otoku prekinuo je početak rata u Hrvatskoj 1991. godine. Iako izvan područja zahvaćenog ratnim sukobima, objekti nekadašnjeg zatvora na Golom otoku su temeljito opljačkani, devastirani i prepušteni zaboravu. Stočari iz okolnih naselja Goli otok koriste za ispašu ovaca koje neometano lutaju po otoku.

No odgovor na pitanje zašto žrtve političke represije na Golom otoku ni danas u demokratskom, postkomunističkom poretku ne nailaze na jednoznačno uvažavanje i široko društveno priznanje, zahtijeva detaljniji uvid u savremenu hrvatsku kulturu sjećanja i vrijednosno-ideološke okvire savremenog hrvatskog društva.

Prvi razlog marginalizacije Golog otoka u hrvatskoj kulturi sjećanja je etnička struktura zarobljenika. Nakon 1990. godine u postkomunističkim društvima prevladala je etnocentrična politika historije. Relativno nizak postotak Hrvata među logorašima ne kvalificira ga kao mjesto nacionalnog stradanja.

Drugi razlog je ideološka orijentacija žrtava. Bez obzira jesu li bili ili nisu bili pristaše Rezolucije Informbiroa, mnogi zarobljenici bili su uvjereni komunisti, Jugoslaveni i veterani Narodnooslobodilačke borbe. Ta činjenica se također negativno reflektira na njihovu percepciju u dijelu hrvatskoga društva. Zbog ideološke orijentacije velikog broja zatvorenika, Goli otok se ne uklapa u nove historijske narative. Iako je javno prepoznat i priznat kao simbol represije u komunističkoj Jugoslaviji, Goli otok ne predstavlja centralni element antikomunističkog diskursa u Hrvatskoj što posljedično smanjuje i njegovu generalnu vidljivost.

Treći razlog marginalizacije Golog otoka u hrvatskoj kulturi sjećanja je Domovinski rat, odnosno činjenica da je rat za nezavisnost Hrvatske već tokom njegovog trajanja u prvoj polovici devedesetih godina 20. stoljeća afirmiran kao centralni vrijednosni i identitetski simbol hrvatskog društva. Rat u kontekstu raspada socijalističkog poretka i višenacionalne federacije predstavlja kolektivno iskustvo koje Hrvatsku razlikuje od većine postkomunističkih društava u Evropi te djelomično objašnjava i razlike u odnosu prema memorijalizaciji savremene prošlosti.

S druge strane, treba naglasiti da se višestruko iskustvo ratova i ideološki motiviranog nasilja na području Hrvatske u 20. stoljeću danas očituje u sporom, ali primjetnom trendu pluralizacije hrvatske kulture sjećanja te makar implicitnoj koegzistenciji nekoć nepomirljivih suprotnosti. Iako je riječ o načelno pozitivnom procesu, pluralizacija kulture sjećanja rezultira i stvaranjem percepcije konkurencije među žrtvama te osjećaja u dijelu javnosti da “oni drugi mare samo za svoje, a naše žrtve ne vide i ne priznaju”, što posljedično vodi u nove podjele i sukobe.

U kojoj mjeri političko nasilje i njegove žrtve zaokupljaju dio javnosti vidljivo je iz ogorčenih komentara na portalima i društvenim mrežama. Anonimnost učesnika rasprava na internetu zasigurno pridonosi radikalnosti izrečenih stavova koji nerijetko prelaze u uvrede i prijetnje. Istovremeno, sve više ljudi se povlači iz diskusija u javnom prostoru preplašeni govorom mržnje ili pak uz konstataciju da ih niti historija niti politika ne zanimaju. U takvim okolnostima, žrtve političkog nasilja često padaju u drugi plan i postaju potpuno nebitne.

Pozitivno je da se predstavnike vlasti ili barem njihove delegacije s vijencima može vidjeti na komemoracijama povodom godišnjica na Golom otoku. Predstavnici političkih institucija Republike Hrvatske pohode Goli otok ponajčešće 23. augusta povodom Evropskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. No između slanja delegacija s vijencem i izgradnje muzejsko-edukacijske infrastrukture s kvalificiranim osobljem i programima dug je put koji zahtijeva značajna ulaganja te spremnost različitih političkih i društvenih aktera da podrže taj proces.

Uprkos nepostojanju memorijalne ustanove i pratećih sadržaja, interes domaćih i stranih posjetitelja za razgledavanjem Golog otoka potaknuo je razvoj turističke infrastrukture u aranžmanu poduzetnika iz okolnih naselja na Krku, Rabu, te u Senju i Jurjevu. Nekadašnji logor, odnosno zatvor na Golom otoku koristi se pritom za reklamiranje izleta i izradu suvenira koji bagateliziraju patnju golootočkih zatvorenika. Posjetitelji se otokom mogu provozati kamenim stazama u prikolici koju vuče traktor s natpisom “Goli Exspress” [sic]. Posjetiteljima na raspolaganju također stoji i ugostiteljski objekt “Pržun”, što u lokalnom dijalektu znači “Zatvor”. Otok povremeno posjećuju i tzv. “party brodovi” s kojih svira glasna muzika.

Fotografija pristaništa na Golom otoku 2018. godine

Autor fotografije: Boris Stamenić

Literatura

Banac, Ivo: Sa Staljinom protiv Tita, Zagreb, 1990.
Bilić, Đuro. Goli otok i Dabravine, Zagreb 1998.
Bobinac, Vladimir. Informbiroovac: uspomene iz Titova Alcatraza, Zagreb 2017.
Ćuruvija, Slavko. Ibeovac: ja, Vlado Dapčević, Beograd 1990.
Ercegović Miloš, Josip. Šest godina u paklu Golog otoka, Rijeka 2002.
Hrast, Radovan. Viharnik na razpotjh časa, Ljubljana 2007.
Isaković, Antonije. Tren 2, Beograd 1982.
Jovanović, Dragoljub. Muzej živih ljudi – Tom I, Beograd 1990.
Lebl, Ženi. Ljubičice bela – Vic dug dve i po godine, Gornji Milanovac 1990.
Mihailović Dragoslav. Kad su cvetale tikve, Beograd 1987.
Mihailović, Dragoslav. Goli otok 1, Beograd 1990.
Marković, Dragan. Istina o Golom otoku, Beograd 1987.
Nikčević, Tamara. Goli otoci Jova Kapičića, Beograd 2010.
Previšić, Martin. Povijest Golog otoka, Zagreb 2019.
Simić, Mihajilo. Na Golom otoku, Beograd 1990.
Zemljar, Ante. Pakao nade, Zagreb 1997.